Zrak je bio vlažan i vruć. Konstantno zujanje iz ventilacije mješalo se sa masom ljudi u velikom hodniku. Kompletna tama je bila neodoljiva i udobna u isto vrijeme; bio je poput toplog zagrljaja u maminoj maternici, poput mekane i nježne ruke voljene osobe...Daniel je otjerao ovu zadnju misao. Ovog više nije bilo – trebalo je ostati u boljem svijetu u prošlosti.

Odsutno se pokušavao sjetiti koji je dan, ali nije mogao. Dani i noći su letili kao praznih sjedala ringišpila i smanjivala se u praznoći njegovog mozga. Međutim, nadao se da će uskoro biti gotovo. Bilo je vjerojatno jutro skoro sad i pričalo se da imaju nešto veliko isplanirano za danas. Kad su ovi dečki imali 'nešto veliko' na pameti, obično je uključivalo puno bolnih smrti. Daniel se nadao da će on nekako biti jedna od tih 'žrtava'.

Vrata barake otvorila su se uz težak zvuk i u sljedećem trenutku sva su se svjetla upalila. Nekoliko pari teških koraka marširala su po podu i grub nizak glas se zaderao 'probudite se vi crvi! Na noge! Časnik je na palubi!' te riječi bile su ispljunute u pet sekundi – dovoljno vremena da se sve osobe koje su spavale u sobi ustanu, stave cipele na noge i stanu ravno sa obje strane kreveta na kat, dok su dvije osobe u vojničkim odorama, koje su ušle u hodnik, ulazile unutra. Njih dvoje nisu mogli biti više drugačiji. Narednik Bossy bio je nizak i pošten. Volio je provoditi vrijeme u teretani, pa su mu ruke bile otrcane i debele poput debla. Kružile su glasine da je kao vojnik sam rukama podigao robota i pacio ga deset koraka u zrak. Svi u bazi zvali su ga Majka njemu iza leđa, jer je znao sve što se događalo u bazi i nije štedio vrijeme ni trud da strogo kazni svaku grešku.

Drugi čovjek bio je sve što Bossy nije. Njegov visok stas davao je utisak da je mršav, ali svatko tko ga je ikada vidio polu-golog u boksačkom ringu znao je bolje. Nosio je časničku kapu sa inicijalima M.M. ugraviranima na prednjoj strani. Njegovo jedno oko bilo je hladno-plavo ispod kape, radost življenja je odavno otišlo iz njega. Izgubio je drugo oko prije nekoliko godina u bitci sa strojevima, ali nije se trudio sakriti ružan ožiljak sa povezom za oko. Lice majora Morgana nikada nije pokazivalo nikakve emocije i većini novaka bilo je teško priviknuti se na njegov nadimak – Candyman. Ovako su ga svi zvali zbog asocijacije koju su donosili ugravirani inicijali na njegovoj kapi – marka čokolade koja je postojala prije Velike Revolucije Strojeva i rata.

Daniel se zanio u prošlost i u povijesne lekcije koje su ga naučili ovdje u bazi, točno prije početka rata. 2012 prvi potpuno automatski robot na solarnu energiju bio je testiran i trčao je glatko sam. Sve G-20 vlade bile su presretne i počele masovnu proizvodnju stvari. Tada nisu znali da potpisuju vlastite smrtovnice. Roboti su počeli učitio o svijetu okolo i otkako su mogli downloadati memorije jedni od drugog, ovaj proces učenja odaslao se sa svakim novim strojem koji je izašao iz proizvođačke ustanove. 2091., kada je Daniel imao 17 godina, zadnje ažuriranje njihovoh Operacijskog sustava, krenulo je totalno po zlu i stojevi su razvili vlastitu volju. Zvali su se ' Terteths' – Borci ZaSlobodu – i vodili krvavi rat protiv ljudi. Rat je skoro uništio ljudsku civilizaciju. Samo malo manje od bilion ljudi je uspjelo preživjeti i sakriti se u tajnim podzemnim bazama, sagrađenim za isključivu namjenu čuvanja ljudske vrste.

Niti njegovih misli bile su prekinute ledeno hladnim glasom Majora.

' Dobro jutro, dame i gospodo. Trebam deset dobrovoljaca za misiju koja će značiti smrt za barem osam od njih. Trebam ljude koji su očajni i pohlepni, budući da će nagrada za one koji završe ovu misiju živi nagrada biti uvelike vrijedna. Svi zainteresirani, molim istupite!'

Daniel je odmah istupio korak naprijed i pogledao oko sebe. Vidio je još petnaest dobrovoljaca i počeo se moliti da će on biti u izabranoj desetorci. Majka i Candyman otišli su do jednog dobrovoljca i brzo ga upitali pitanje. Nakon kratkog razgovora, major ga je poslao van iz barake. Zatim su se pomakli do sljedećeg. Daniel je stajao zadnji u redu i gledao je bespomoćno kako major i narednik brzo pune njihovu kvotu. Nakon što je deveta osoba izabrana, bile su još tri osobe ispred njega. U trenutku kad je bio spreman povikati da je spreman sve učiniti da bude u timu, Majka je rekao nešto Morganu i pokazao na Daniela

Candyman je podigao svoj pogled i njegovo oko je pogledalo ravno u dečka. Njegovo jedino oko bilo je mirno poput kristala i nijedan mišić na njegovom licu se nije pomaknuo. Stajao je tako za trenutak...i onda pohrlio ravno k Danielu

'Sinko, narednik Bossy ovdje kaže mi da si ti dobar i pouzdan mlad čovjek, je li to točno' bilo je nemoguće uhvatiti ikakvu nijansu, ikakvu emociju u ovim riječima.

'Da gospodine!'

'U redu onda. Vjerujem Bossyu, i vjerujem tebi...Znaš što, da te pitam nešto. Želiš li umrijeti, sinko?'

'Gospodine, više od ičega, gospodine! Molim Vas, uzmite me u ovu misiju, gospodine! Učinit ću sve da očuvam živote drugih marinaca na račun svog života.

'Hm...nažalost, to se ne može dogoditi, uzet ću te u ovu misiju, ali jedino ako mi obećaš da...' Morganov glas se stišao u šapat, 'ćeš preživjeti i završiti ovu misiju. Svi drugi marinci su tu jedino da osiguraju da ćeš ti biti taj koji će preživjeti.'

Svaka riječ je bila poput klina koji je probadao Danielovo srce. Teško je disao, duboko žaleći sad što se prijavio za ovu misiju. Znao je što će se dogoditi ako ne uspije.

'Međutim', major je nastavio, 'pobrinut ćemo se da, ako se uspješno vratiš, klonirat ćemo ju i obnoviti joj prijašnju memoriju. Zatim ćemo vas poslati oboje na mjesto koje je sigurno i neopasno od napada Tertetha.' Sada je njegov glas skoro zvučao toplo i prijateljski. 'Tamo ćete živjeti zajedno i, tko zna, Stric Sam i Predsjednik bi vam možda mogli dopustiti da imate djecu... Što kažeš, jesmo li u ovome zajedno?

Danielova glava se vrtila. Mislio je da nije čuo dobro i zurio je u majora nekoliko sekundi. Ovaj čovjek mu je upravo dao nadu koju on nikada nije zamišljao ni u najluđim snovima i obmanama. 'Gospodine, želite li reći da imate njezin genetski materijal?'

'Da sinko, još imamo njeno tijelo... i još posjedujemo tehnologiju za njeno kloniranje. Jesmo li u ovome zajedno?'

'Da gospodine, da! Samo mi recite što trebam učiniti da ju vratim!

'Dobro! Sad, izađi van sa ostalim dečkima. Obavijestit ću vas zajedno, ali ti ćeš dobiti omotnicu, sa odvojenim uputama u njoj. Nakon što napustiš bazu, pobrini se da te nitko ne vidi kako ih čitaš. Spali ih kasnije. Jesam bio jasan?'

'Da gospodine!'

'U redu! Izađi van i čekaj me.

Daniel je obukao majicu i izjurio van iz zgrade. Bossy i Morgan zabuljili su se za njim. 'Gospodine, što će se dogoditi ako jedan od njih progovori drugima' Bossy upita tihim glasom

"Poštovani, što će se dogoditi ako jedan od njih priča nešto drugome," Šef je pitao tihim glasom.

'Neće, naredniče. Zato sam odabrao njih; svi žele istu stvar jednako jako, ubit će jedan drugoga da ju dobiju. Daaa, neće progovoriti. Sad, drži se čvrsto i idemo izvjestiti naše ptičice prije nego ih pošaljemo van da poginu za nas.

Nastavlja se.....